Zrakoplovci dizajniran je za zasljepljivanje, kako vizualno, tako i u smislu njegove vremenske skakalne strukture pripovijedanja, no njegov je utjecaj jednako vitak poput zraka kroz koji se vinu baloni s vrućim zrakom. U onome što se čini kao konacna drama istinite priče u sezoni dodjele nagrada 2019, Zrakoplovci je umjereno zgodna produkcija, a da zapravo nije dramatično uključena. Onoliko često koliko film odlazi u zrak, njegove prizemne scene su suhe i dosadne, odajući nejasan dašak dramatičnih ostataka.
Felicity Jones glumi Ameliju Wren, izvođača nalik showmanu iz Londona 1860-ih koji vodi let do neba s posadom u nadi da će u balonu pobijediti rekord visine. Pridružio joj se i novopečeni meteorolog James Glaisher (Eddie Redmayne), čije su ambicije u biti dokazati vrhunskoj gospodi Kraljevskog društva u Londonu da je meteorologija prava, legitimna znanost. Da bi to učinio, morat će dobiti znanstveni dokaz o tome kako vrijeme funkcionira na većim nadmorskim visinama, pa otuda i njegova vlastita potraga za rekordom visine. Ameliji je želja da tragičnu smrt supruga, kolege balonarskog pustolova, ostavi u prošlosti i dokaže da može i sama ići na ekspedicije bez njegova prisustva.
Zrakoplovci , kada su Amelia i James u zraku, to je barem blago uvjerljiva avantura s potrebnom količinom napetosti i iznenađenja. No, struktura scenarija, ljubaznošću pisca Jacka Thornea i redatelja Toma Harpera, takva je da priča skače naprijed-natrag prije nego što su počele uvodne špice. Nakon nevjerojatno kratkih uvida dvaju heroja na sudbonosnom balonu, vraćamo se lansiranju leta, prošaranim tada i kasnije, uz povratne informacije u svaki njihov život. Ako Zrakoplovci trebao izvoditi u punom kronološkom redoslijedu, vjerojatno će posljednjih pola sata 100-minutnog filma biti posvećeno sudbonosnom letu. Umjesto toga, putovanje se vidi na dijelove, nalete i startove koji neprestano dopuštaju Zrakoplovci da se nikad ne osjeća potpuno razočaravajuće, čak iako nikada ne postiže dramatične visine kojima se nada.
Započinjući film u tako kasnoj točki, prvo upoznajemo Ameliju uglavnom kao figuru fantazije, pune flibbertigibbet koja je, čini se, impresioniranija izlaganjem emisije za obožavajuću publiku (uključujući bacanje vlastitog psa preko palube samo na balon otkriti da je opremljen padobranom) nego na znanstvenim izborima. I obratno, James je prikazan kao takav zagušljiv, zaglavljen u dupe koji, koliko god dva lika predstavljala polarne suprotnosti, nisu ni toliko uzbudljivi za provođenje vremena. Dvoje glumaca - ponovno okupljanje nakon rada na mamacu u Teorija svega - obojica su sasvim u redu, pogotovo kad smiju djelovati više ljudski nego kao arhetipovi.
zašto je tj miller ostavio silicij
Redmayne ovdje vjerojatno izvodi jednu od svojih boljih izvedbi, makar samo zato što se James Glaisher osjeća stvarnom osobom (ne samo zato što doslovno bio stvarna osoba) zbog postupno izvedbe oskarovca. Jones ima još posla u filmu (posebno u posljednjem dijelu), ali u njezinu se radu nastoji uravnotežiti snažno leteća strana Amelije s nježnijom i srdačnijom stranom. (Za razliku od Redmaynea i Jamesa, to je možda zbog činjenice da Amelia Wren nije bila stvarna osoba, već amalgam drugih žena tog doba.) Kad napokon izrazi stvarno zanimanje za Jamesove znanstvene metode, trebalo bi biti znak njenog promjenjivog karaktera, međutim, ako pratite koliko je vremena prošlo u samom letu, Amelijina promjena zaista je bila radikalna.
Stvarnost same situacije mogla bi se kritizirati, zasigurno. Povjesničari su se onesvijestili Zrakoplovci jer let prikazan u filmu nisu izveli Glaisher i Wren, ili zapravo Glaisher i žena - njegov kopilot bio je čovjek koji nije uračunat u konačni projekt. (Himesh Patel iz Jučer glumi Jamesovog bliskog prijatelja, ali njegov je lik definiran tako da se nikad ne pridruži Glaisheru u balonu.) Ipak, stvarnost situacije ili njen nedostatak nema značaj. Zrakoplovci je, bez obzira koliko zamišljene akcijske scene bile uzbudljive, malo previše glupo da bi se to ozbiljno shvatilo.
Ima ponešto iz rutine Eddieja Izzarda u kojem govori o vrstama filmova po kojima je Engleska poznata: filmovi u kojima jedan lik ulazi u salon, susreće drugog lika koji radi nešto poput dogovaranja utakmica, prije nego što će dvojica zamuckivati drugo i otići. To je u usporedbi s američkim filmovima u kojima postoji akcija, pucnjava, jurnjava automobilima i opake optužbe za nevjeru. Kada Zrakoplovci odnese se u zrak, ima malo uzbuđenja i očaravajućeg vizualnog sjaja. Ali kad je na terenu, ovaj je film sličan onoj Izzardovoj rutini - puno mucanja umjesto dramatične gužve, a ne puno puno.
/ Ocjena filma: 4 od 10
