(Dobrodošli u Najstrašnija scena ikad , kolumna posvećena trenucima koji užasnuto pulsiraju. U ovom izdanju: Isijavanje hvali se jedan od najpoznatijih horor filmskih trenutaka svih vremena.)
Renesansa Stephena Kinga koja je ozbiljno započela 2017. godine To je nastavio dobivati zamah, bez naznaka usporavanja u skorije vrijeme. Između nadolazećih izdanja To je drugo poglavlje , Netflixova U visokoj travi , do Creepshow revivalna TV serija o Shudderu i adaptacija Mikea Flanagana Doktor Spavaj , ove jeseni sve je o plodnim autorskim djelima horora. Ima smisla izgovoriti sljedeći val Kingovih adaptacija osvrćući se na jedan od horor-ovih svevremenskih klasika Isijavanje .
Drugi Kingov roman koji je ikad adaptiran za ekranizaciju, ova je adaptacija slučajno jedna od podijeljenijih. Barem iz perspektive purista Kinga i Constant Readera, kao redatelj i koscenarist Stanley Kubrick predstavlja najlabaviju interpretaciju priče. To se nadoknađuje slutnjivom atmosferom, ikoničnim slikama, uznemirujućom ocjenom i jednom košmarnom scenom koja označava točku bez povratka.
Postava
Nadobudni pisac i opojni alkoholičar Jack Torrance (Jack Nicholson) angažiran je kao skrbnik prostranog hotela Overlook tijekom zimske sezone. Sa sobom dovodi svoju krotku, ali podržavajuću suprugu Wendy (Shelley Duvall) i malog sina Dannyja (Danny Lloyd), jer će ih zimski uvjeti mjesecima ostavljati na miru i izoliranim. Dannyjeva jedinstvena psihička sposobnost uzrokuje stravične vizije hotelske tragične prošlosti i njezinih dugotrajnih duhova, a samo glavni kuhar Overlocka Dick Hallorann (Scatman Crothers) može to razumjeti. Dijeli istu sposobnost koju naziva Sjajem. Šteta što je Dick udaljen tisućama milja, a zlokobna prisutnost hotela štetno djeluje na Jackovu mentalnu stabilnost.
Priča za sada
Prošao je mjesec dana otkako je obitelj Torrance prvi put stigla u hotel Overlook, a obilne snježne padavine učinile su ih odsječenima od vanjskog svijeta. Wendy mirno provodi dane brinući se za obitelj i pokušavajući održati raspoloženje, dok Danny ili gleda televiziju s njom ili triciklom putuje labirintnim hodnicima hotela. Što se tiče Jacka, pa, on se sve više odvaja i od svoje obitelji i od stvarnosti. Postao je noćni, spavao je dane dok je noći provodio u klackalici. Čak je našao simpatično uho u Zlatnoj sobi od barmena Lloyda. Nema veze što je sva cuga uklonjena iz prostorija prije izvansezonskog zatvaranja ili što su Torranceovi tehnički jedina živa bića u mjestu.
Unatoč upozorenjima Halloranna da se kloni sobe 237, Dannyjeva znatiželja napokon ga pobijeđuje. Njegov ulazak u tu prijeteću sobu događa se izvan ekrana, mada se prikazuju samo posljedice dok zalutao, u modricama i odrpanoj odjeći odluta do roditelja. Wendy pretpostavlja da se Jack vratio svojim nasilnim načinima i povlači se s njezinim sinom. Dok, to jest, Wendy od Dannyja ne sazna istinu o onome što se dogodilo u sobi 237.
Scena
U sceni poput snova, Jack ulazi u sobu 237 i iz prve ruke otkriva utjelovljenu noćnu moru koja je napala njegovog sina. Zlokobna nas glazba naslućuje da nešto nije u redu dok kroz Jackove oči prvi put pogledamo tepih s uzorkom pauna prije nego što uđemo u ostatak sobe dok se kamera približava vratima kupaonice iskrivljeno odškrinuta. Dok ga širom otvara, kamera se vraća trećoj osobi dok se okreće i prikazuje Jacka u stisku straha. Njegov strah isparava, pretvarajući se u požudu pri pogledu na mladu ženu koja je gola ležala u kadi na krajnjem dijelu menta zelene kupaonice. Polako se podiže, zakorači u sredinu sobe i zaustavi se pred ogledalom kako bi ga pustio da je gleda dok čeka. Zavođenje je gotovo završeno.
Do ovog je trenutka Kubrick držao publiku podalje, neprestano povećavajući razinu prožimanja nelagode i straha kroz iskrivljenu prostornu svijest i dezorijentirajući kontrast boja. Sam Overlook moderan je hotel (za svoje vrijeme) s modernim sadržajima, polarna suprotnost tradicionalnih ukletih prostora. Ipak, Kubrick se osjeća progonjenim stvarajući namjerno zbunjujući osjećaj za geografiju. Čini se da izgled Overwelka odražava prostrani labirint živice sa svojim stalnim preokretima i nepreglednim prostranim hodnicima koji prijete da progutaju Torrance.
Upotreba boje također manipulira cjelokupnim raspoloženjem. Kad su smjele, bijesne crvene boje primarna paleta, Kubrick suptilno koristi njegov dodatak, zeleni, kako bi stvorio podsvjesni osjećaj sigurnosti. Crvena boja, koja je najviše povezana s bijesom, nasiljem i agresijom, prožima cijeli film. Od odjeće, do danas kultnog tepiha, do zidova dizala koji se preplavljuju krvlju, crvena je boja svuda. To je signal da s ovim mjestom nešto nije u redu. Suprotno tome, njegova suprotna boja rijetko se koristi na mjestima udobnosti. Wendyna karirana košulja, uslužni dijelovi koji su najudaljeniji od bilo koje aktivnosti, čak su i Hallorannovi plahte sve zelene nijanse u svim područjima i u likovima koji pružaju udobnost. Klinički je menta zelena zamišljena kao smirujuća boja.
To je razlog zašto, kad Jack uđe u sobu 237, gledatelj postaje potresen mnogo prije nego što se otkrije ljepljiva hladna istina žene. Znamo da opasnost vreba jer smo odjek vidjeli u Dannyju. Znamo to jer je pulsirajući rezultat užasno upozorenje. To što se događa na umirujućem mjestu od nane zelene boje je oštećenje prostora za koji smo naučeni da osjećamo da je zaštićen od štete.
Kubrick potpuno istrgne sag ispod nas kad Jack zakorači u ženski zagrljaj dobrodošlice. Zaključaju se u strasti, a Jack se u tom trenutku izgubi. Sve dok kupaonsko ogledalo ne razbije iluziju. Prvo ugleda napuhnuto straga, truleće i zeleno. Tada je vidi takvu kakva je, raspadnutu i užasnu. Kukuriče dok se on prestrašeno povlači iz sobe, ali prekasno je. Zavođenje hotela u njemu je potpuno, a isto tako i zagađenje bilo kojeg dugotrajnog sigurnog prostora za naše protagoniste. Ovaj ključni trenutak, na polovici filma, točka je povratka za Jacka Torranca. I to je apsolutno zastrašujuće.
